

video rad,22.4-1.5.2009, Galerija DKSG,Beograd
video peace, opening on 22. april 2009, gallery DKSG, Belgrade

video still
Over the course of one month, the subject of this work kept a diary of his daily activities (10:50-
11:06 eating breakfast,11:07 – 11:33 watching TV,16:45 meeting with B.V.) and recorded audio
of some of his daily conversations. He was a perfect spy for himself.
From this collected material I wrote a scenario of his average day. The entire day is planned and
determined from morning until evening. When, where, what and with whom. The person he is
meeting at cafe gets his share of the dialog, the man who stops while he is hitchhiking is there
at the set time and performs his portion of the text, we know what he is eating and when he will
watch TV. Nothing is left to chance. According to this scenario the subject performs his day,
that is fiction (based on reality, as it is sometimes pointed out in movies) with the camera that
follows him as his only witness.
Text by Maida Gruden
The video On a Day Such as This by Marija Đorđević renders a certain view of the pace
of a person’s average day. From waking up till going to sleep, this outline appears to be the
foundation, bare background for the further construction of new narratives, correlations
and perspectives. The linear flow is a composition of discreet, almost stalking sequences
(where the camera is distant, withdrawn) and very intimate, close up shots of a fellow traveler.
It seems that an intruder who enters the subject’s life occasionally turns into a possible
adherent, but the followed person is never aware of the one who is following him. These are
the moments in which we can imagine ourselves in most ordinary activities seen from an outside
point of view – I wake up, brush my teeth, travel by public transportation, hitchhike, walk… – in
order to examine the objectivity of our own view. But does this objectivity exist when lyricism
slides in? Objectivity exists as a matter of agreement, while lyricism emerges from well known
shapes, sounds and situations. The minimalism of fragments contained in this work by Marija
Đorđević, leaves us in the belief that the key moments are deliberately left out, that we are
on the outskirts of things going on – but if the timeline is carefully followed, one will come
to a conclusion that those ephemeral events fill in the pace of the day completely. Even what
is absent is not left unreferenced. On a Day Such as This is a step toward comprehending the
daily routine, it is a melancholic anticipation of potential differences. This very anticipation
opens up other directions for further steps in a day such this.
Subjekat ovog rada je tokom perioda od jednog meseca vodio dnevnik događaja. On revnosno
beleži svoje radnje (od 10:50 doručkujem, 11:o7 – 11:33 gledam TV, 16:45 susret sa B.V.).
Tonski beleži i pojedine razgovore koje je vodio. On je savršeni špijun samog sebe.
Od prikupljenog materijala sastavila sam scenario jednog njegovog prosečnog dana. Ceo dan
je isplaniran, određen od jutra do večeri. Kada, gde, šta i sa kim. Osoba sa kojom se sastaje u
kafani dobija dijalog koji izgovara, čovek koji mu stane pri stopiranju nailazi u tačno vreme i
izgovara svoj deo teksta, zna se šta će jesti, kada će uključiti TV. Skoro ništa nije prepušteno
slučaju. Po ovom scenariju subjekt izvodi svoj dan koji je fikcija (zasnovana na stvarnosti kao
što se naglašava u pojedinim filmovima) jedina publika i svedok ove izvedbe je kamera koja ga
celim putem prati.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Tekst Maide Gruden
Materijal od koga je sačinjen video rad Marije Đorđević Po ovakvom danu uspostavlja i
ispostavlja jedan pogled u tok običnog dana jednog čoveka. Od buđenja do ponovnog sna, ova
kratka skica deluje kao fon, ogoljena pozadina na osnovu koje je moguće naslućivati i graditi
nove naracije, poređenja i poglede. Montirani linearni tok kombinovan je od diskretnih, gotovo
uhodničkih, sekvanci u kojima se kamera povlači i okoliša do vrlo bliskih saputničkih kadrova.
Kao da se uljez koji ulazi u subjektov život pretvara na trenutke u mogućeg zaštitnika; ali praćeni
nikad nije svestan prisustva pratioca. Ponekad se čini da su to momenti u kojima uspevamo da
zamislimo sami sebe kako izgledamo posmatrani spolja pri najobičnijim radnjama: budim se,
perem zube, vozim se gradskim autobusom, stopiram, krećem se, kupujem u pekari… isprobavamo
objektivnost sopstvenog pogleda. Ali šta je objektivnost, da li ona postoji, da li je istisnuta
ako se poetičnost neprimento uvukla? Obejktivnost postoji kao sporazumna stvar, a poetičnost
je prisutna jer izvire iz prepoznatljivih obrisa, zvukova i situacija, ma koliko ovaj video rad
delovao svedeno, na čudan način repetativno ustrojeno dok je jedini kratki fragment dijaloga
koji se jasno čuje topao. Minimalizam blokova od kojih je komponovan rad Marije Đorđević u prvi
mah stvara utisak da su ključni događaji dana namerno izostavljeni, da se krećemo po obodu,
ali ukoliko se prati vremenski rasopred segmanata, istovremeno se uviđa kako oni potpuno
ispunjavaju vreme i da čak i ono što je odsutno ne ostaje nezabeleženo. Po ovakvom danu je
jedan od koraka ka viđenju dnevne „rutine“, to je melanholično naslućivanje moguće razlike.
Upravo to naslućivanje otvara različite smerove za druge korake po ovakovom danu.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::